POSJETITE GLAS ISTINE

Kad država siluje…

Kada bi se izlilo čitavo jezero korupcije ono bi potopilo sve a to nikome ne odgovara, jer bi se tako okončala “uobičajena praksa”, tako bi bio srušen čitav sistem u kojem, evo fraze ali istinite – vladaju podobni a ne sposobni.
Sve dok se takav potop ne desi svi zajedno nastavićemo opsluživati bahate likove sa pljuvačkom u uglu usana iz vlasti ili opozicije, svejedno je.
Ima tome sigurno već dvadesetak godina kada sam išao u Parlament da razgovaram sa jednim zastupnikom koji je sebi i svojima zatražio povećanje primanja. Bilo je to vrijeme u kojem smo ne znam otkud nam takva naivnost još uvijek vjerovali da ovdašnji političari posjeduju nekakva moralna ograničenja pa su me zanimali argumenti koje zastupnik ima. Na ulasku u zgradu dočekao me mladić u odijelu koji me ljubazno pitao kuda idem pa me ispratio do drugog koji me proveo kroz detektor metala i uputio do gospođe koja mi je zatražila dokumente i telefonski najavila posjetu.
Treći mladić u odijelu me odveo do lifta na spratu me dočekala još jedna gospođa u poslovnom odijelu koja me ispratila do odgovarajućih vrata iza kojih je sjedila sekretarica i ona me ljubazno pozdravila, ponovo telefonski najavila i uvela u kancelariju. Za velikim, praznim pisaćim stolom, zavaljen u fotelji, sjedio je zastupnik koji nije odgovorio na pozdrav i tokom cijelog razgovora muku mučio sa padežima, logikom, pljuvačkom nakupljenom u uglu usana i drijemežom koji ga je povremeno obuzimao. Argumenti za povećanje primanja? Nije ih imao. Samo je smatrao da on zaslužuje više novca. Tek tako.
Sve osobe koje sam sreo do susreta s njim bile su pristojnije, ljubaznije, općenito uljuđenije i vjerovatno obrazovanije od njega. Ali, sve su one njega opsluživale, kao što decenijama svi mi s manje ili više gađenja, opslužujemo grabežljivu, pokvarenjačku klasu koju nazivamo državom.

BREGOVIĆ I NIKŠIĆ

POSJETITE ARHIVU PORTALA

Da li vjerujete da je Nermin Nikšić učestvovao u korupcijskim aktivnostima? Ja vjerujem i to zato što je sam na konferenciji za štampu prije trinaest godina priznao da ne vidi ništa loše u tome. Sjećate li se, tada je u televizijskom prenosu Goran Bregović uz pratnju tadašnjeg federalnog ministra zdravstva, došao na pregled u sarajevsku bolnicu – bez uputnice i preko reda čekanja? Ovako je novinaru Žurnala tadašnji i sadašnji premijer Nikšić komentarisao slučaj očigledne korupcije :
“Nažalost mi živimo u takvoj državi, u takvom sistemu… Mi živimo u zemlji u kojoj je to uobičajena praksa. Ja sam bio u sličnoj situaciji…
Pa onda imate nekog pa ga zamolite.”
Ne moram nabrajati sve afere u kojima je tokom karijere učestvovao Nermin Nikšić kao što vidite i čitate, sam priznaje da je bio u “sličnim situacijama”. Sa mjesta premijera pokušao nas je ubijediti da je korupcija “uobičajena praksa”. Mene je ubijedio u oboje. Nimalo ne sumnjam da velika većina političara na vlasti često posežu za korupcijom i potpuno sam uvjeren da su oni tokom godina uspjeli napraviti sistem u kojem se tome više niko ne čudi.
Jer poznajete li nekoga da se uspio bez ikakve “štele” zaposliti u javnim preduzećima, samo zahvaljujući svojim kompetencijama? Ja ne poznajem. Svaka garnitura vlasti ma koliko kratko trajala, potrudila se da u institucijama koje je njihova stranka zaposjela, zaposli članove rodbine ili odane kadrove. Zato što su bili u takvim “situacijama”.
Dakle, imam dovoljno razloga da sumnjam u umiješanost premijera Nikšića i njegovih saradnika u korupciju. Ali imam vjerovatno i više razloga da pretpostavljam kako su oni koji su naglasniji u osuđivanju ove afere spremni da nastave na isti način ako im se pruži prilika. Najglasnija je naravno “opozicija”, navodnici su tu zato što oni samo glume opoziciju jer kontrolišu veliku većinu javnih službenika koje su zaposlili i zadužili tokom decenija boravka na vlasti.
Oni su tvorci ovakvog sistema u dušu poznaju sve njegove prednosti i mane. Bili su najduže na vlasti, tokom decenija zaposlili su armiju odanih kadrova i zahvalnih članova rodbine. U njihovim rukama su i dalje javne institucije, diplomatska mreža, obavještajne službe, sigurnosne agencije, pravosuđe… sve što vam padne na pamet. Neko bi to možda nazvao “dubokom državom” ali zahvaljujući njima nema ovdje ni duboke ni plitke države, postoje samo interesne grupacije.
Zbog toga sam skloniji nekom manje bombastičnom izrazu, recimo – “mahalsko interesno podzemlje”. Takva “opozicija”, dok kritikuje Nikšića, nestrpljivo čeka preuzimanje vlasti sa već spremnim ceduljicama u unutrašnjim džepovima sakoa čim dođu u “sličnu situaciju”.
Najveće primjedbe onih koji su pogođeni posljednjom aferom odnose se na “curenje informacija”. Zanima ih ko je “izdao” a ne da li je to tačno. Zato što svi oni, baš kao i ja znaju da jeste, samo nisu sigurni u kolikim razmjerama i na kojim mjestima se oni pominju.
Problem kod takvih “curenja” jeste kada su ona kontrolisana, kada se iz velikoga koruptivnoga jezera izdvoji naprstak, tempiran da se prospe povodom određenog događaja, recimo preuranjene predizborne kampanje. Takva borba protiv korupcije ako je usmjerena i podržana mahalskim interesnim podzemljem, jeste samo borba za vlast, manevar uzjahivanja drugog jahača na našoj grbači.
Kada bi se izlilo čitavo jezero ono bi potopilo sve a to nikome ne odgovara jer bi se tako okončala “uobičajena praksa”, tako bi bio srušen čitav sistem u kojem, evo fraze, ali istinite – vladaju podobni a ne sposobni.

GNUSNO SILOVANJE

Dokle nas je doveo takav sistem ponovo nam je pokazao slučaj zlostavljanja i prodaje djevojčica na Tuzlanskom kantonu. Ono što najviše potresa jeste činjenica da su to činile osobe koje su ih morale štititi – prema ovlaštenjima koja su dobili od države.
Djevojčice su vjerovale njihovim uniformama, vjerovale su da od njih ne mogu doživjeti ništa loše – iznevjerene su, prevarene i okrutno kažnjene zbog naivnosti.
Silovane su mjesecima a to je organizovao važan stub države – policijski.
Ostatak sistema – vijećnici, načelnici, uposlenici pravosudnih i policijskih institucija, posjećivao je objekat u kojem su zlostavljane djevojčice.
I to se ne smije zanemariti. Ili smije i to u direktnom prenosu, na državnoj televiziji?
Tamo je nedavno gostovao ministar unutrašnjih poslova Federacije Ramo Isak i pohvalio se odličnim statističkim podacima o radu policije, iako se samo par minuta prije toga govorilo o silovanju i prodavanju djevojčica koje su organizovali policajci. Ministar je više energije potrošio da odbrani svoje pravo da jede baklavu u kabinetu, nego da objasni kako je moguće da visoki službenici policije mjesecima nesmetano na najodvratnije načine, zlostavljaju djecu.
O ministarstvu koje mu je povjereno na upravljanje govorio je kao o privatnoj svojini, “njegovoj kući u kojoj on određuje pravila”. Radi se o dubokom nerazumijevanju pozicije javnog službenika, deluziji koja ne prihvata razumne argumente. Ministar i slični njemu smatraju da ova država postoji kako bi ispunjavala njihove želje da u njoj mogu slobodno nametati vlastita pravila da je mogu prilagođavati sve dok ona ne počne ličiti na njih.
Na taj način oni državu slabe iznutra,što ih ne čini nimalo drugačijim od onih koji je otvoreno napadaju. I to nikakvi statistički podaci ne mogu promijeniti.
Korupcijsko jezero u Bosni i Hercegovini prljavije je nego što mislimo. Zbog toga bih se vratio pomenutom potopu.
Sve dok se on ne desi, svi zajedno nastavićemo opsluživati bahate likove sa pljuvačkom u uglu usana iz vlasti ili opozicije, svejedno je.
Zažmirićemo i na njihova silovanja ako treba i bićemo ljubazni, iako nam se gade.

Zurnal.info