DODIKOVE MILIJARDE ZA ISTORIJU I ROBIJU
Priča o “tri milijarde u Sloveniji” nije samo vijest – to je ogledalo sistema u kom su zakoni samo dekor a privilegirani iznad pravila…
Kad u ovoj zemlji, na ovim prostorima, pročitaš vijest da Milorad Dodik “možda” krije tri milijarde eura u Sloveniji, moraš se zapitati – da li je to stvarnost ili tek groteskna bajka za odrasle? Bajka u kojoj su princ i kralj zamijenjeni kumovima i rođacima a vile u Portorožu stoje umjesto dvoraca iz snova.
Slovenski Delo i N1 donose priču : Slovenačka obavještajna služba (SOVA) upozorila vlast da Dodik posjeduje nekretnine u Sloveniji, registrirane na članove porodice i bliske saradnike a da kapital sumnjivog porijekla već godinama “curi” iz Republike Srpske prema Ljubljani i Portorožu. Procjene idu do tri milijarde eura.
Tri milijarde dobro ste pročitali – za narod koji živi na rubu egzistencije, bez plata, bez sigurnosti, bez budućnosti.
Dodik, naravno, sve negira. “Nemam ni centimetra vlasništva u Sloveniji.” Nema vila, nema poslovnih prostora, nema milijardi. Nema ni Dodika – sve je laž, sve je podvala, sve je zavjera. Tako on kaže. A mi? Mi smo valjda ludi što još vjerujemo svojim očima, svojim propuh džepovima, svojim praznim frižiderima.
Slovenska vlada ide korak dalje – zabranjuje Dodiku ulazak u zemlju. Zvanično iz “sigurnosnih razloga”. Ne zbog Bosne i Hercegovine ne zbog Republike Srpske ne zbog naroda koji već tri decenije tone u blato korupcije. Nego zbog sebe. Da ne naruši imidž Ljubljane da se Dodik ne pojavi na skupim večerama da ne sjedne za stol pored evropskih bankara. Jer skandal se ne smije vidjeti golim okom – on mora ostati u ladicama u tajnim dosjeima u povjerljivim dokumentima.
I tu je suština – sve je kod nas bajka u kojoj su istine skrivene iza paravana “povjerljivosti”. Narod sluša šapat o milijardama ali račune plaća u gotovini. Narod čita o vilama na Jadranu ali gleda u ruševne bolnice i zatvorene škole. Narod zna da je Dodik simbol kriminala a opet mu svaki dan na televiziji gledamo lice u odijelu državnika.
Ofšor kapitali, nevidljive veze
Ofšor zone, fantomske kompanije, računi u bankama koje ne pitaju “odakle” – to nisu samo apstraktne kategorije za novinarske istraživače i aktiviste. To su alati moći. Oni koji imaju moć – političari, oligarhijski krugovi, bliski saradnici – dobro znaju da para ima kad nema pitanja. Kad se nekretnina vodi na “rođaka”, firma na advokata a vila na “partnera”, tada se stvara paralelni svijet : svijet gdje su zakoni samo formalnost a institucije kulisa.
U regiji – BiH, Srbija, Crna Gora ali i šire – posljednje decenije su pokazale da ofšor kapitali nisu anomalija : postali su moda, očekivanje. Političar koji kupuje stan u Beču ili vilu u Ljubljani ne kupuje luksuz – kupuje sklonište i zalog za budućnost. Sklonište od istrage od javne kontrole od pitanja “koliko si platio a koliko je nestalo putem provizija?”.
Ako su milioni iz Republike Srpske završili u slovenskim nekretninama, onda to nije pitanje luksuza nego paradržavnog kriminala.
To je pitanje zakona, pravde i elementarne odgovornosti. Transparentnost je jedino oružje koje javnost ima protiv tame.
Slovenske banke i reputacija
Slovenija, koja se voli vidjeti kao uredna i evropska, dugo je nosila etiketu tranzicijske zemlje gdje se i dalje koriste stare rupe sistema. Banke koje primaju depozite iz nejasnih izvora, firme registrovane u poreznim rajevima koje kupuju nekretnine u Ljubljani, posrednici koji zataškavaju stvarne vlasnike – to je realnost a ne teorija.
EU direktive o pranju novca postoje, due-diligence procedure su na papiru stroge ali praksa zna biti porozna. I tu dolazi do izražaja odluka slovenačke vlade – zabrana Dodiku nije samo politički udar to je signal : nećemo da Slovenija bude skladište balkanskog kapitala sumnjivog porijekla.
Ako se jednom otvori pandorina kutija, domino efekat može krenuti i dalje : istrage u Austriji, Hrvatskoj, Njemačkoj. Jer nema tog kapitala koji stane na granici kad mu je put otvoren preko banaka i advokatskih ureda.
Dok Dodik gradi narativ “državnika pod opsadom”, građani Republike Srpske plaćaju račun. Svaki marku koja završi u ofšor firmi u vili u Portorožu u stanu u Ljubljani, narod plati kroz neobnovljene škole, bolnice bez lijekova, puteve s rupama, vrtiće bez grijanja.
Ako su sredstva iz javnog budžeta iz poreza, carina i akciza otišla u privatne projekte, onda je to najveći oblik izdaje. I kriv je sistem – zakoni koji su dozvolili rupe, institucije koje su šutjele, građani koji su pristali na bajke.
Regija i normalizacija sumnje
U Crnoj Gori, političari su kupovali vile i zemljišta preko ofšor kompanija.
U Srbiji, advokati su “front menovi” koji prikrivaju stvarne vlasnike. U Hrvatskoj, pranje novca preko nekretnina je hronični problem.
Slovenija sada ima priliku pokazati da se može drugačije. Da ne bude dio problema već dio rješenja.
Da banke provjeravaju vlasnike da porezne uprave ne zatvaraju oči da agencije za borbu protiv korupcije ne budu mrtvo slovo na papiru.
Ako Ljubljana uspije, onda se pozitivni domino efekat može preliti i na ostatak regije.
Zamislimo da istraga ide do kraja. Da se pokaže :
Vila u Portorožu kupljena firmom iz Paname, stan u Ljubljani prenesen na rođaka, računi iz RS uplaćivani na firmu bivšeg partnera.
Zamislimo da se dokaže kako je dio tog novca trebao biti za bolnice za učitelje za infrastrukturu.
Tada više nema bajke. Tada dolazi trenutak odgovornosti – ne samo pred tužilaštvom, nego pred narodom. Tada institucije moraju otkriti imena i vlasnike, tada banke moraju otvoriti podatke, tada EU mora pokazati da sankcije nisu deklaracija nego praksa.
Priča o “tri milijarde u Sloveniji” nije samo vijest. To je ogledalo našeg sistema, sistema u kojem je moć neraskidivo povezana s netransparentnošću u kojem su zakoni često samo dekor a privilegirani iznad pravila.
Ako ova priča završi kao još jedno “možda”, kao sumnja koja će se sutra zaboraviti, onda smo izgubili. Ako institucije i međunarodni akteri pokažu da nisu spremni da djeluju, onda bajke postaju pravilo a građani ostaju taoci.
Ali ako istrage krenu do kraja ako se otkrije istina ako se zaplijeni ako se kazni, onda ovo može biti početak – početak kraja bajki i početak jedne stvarne države.
Jer država prava država ne živi od bajki. Ona živi od istine, pa makar bila bolna.
Dragan Bursać
